Cesto se pitam: "Zasto se to bas meni mora dogoditi?". Nikad ne dobijem pravi odgovor niti izlaz iz te situacije... U mom zivotu od rodjenja uvek su bile traume i malo,vrlo vrlo malo lepih trenutaka. Ponekad pozelim ad zivim bez obzira na posledice ali ipak posle nekog vremena razmisljanja o tome odlucim da se predam sudbini. Sta god sam radio u zivotu nije uspelo ili makar nije imalo smisla. Moj zivot je bez smisla, svasta cu pokusati, ali znam necu u njemu uspeti. Svih trenutaka iz detinjstva se setim, zaplacem i zalim sto opet nije tako...kao sto je tada bilo jer tada nisam ni bio svestan sta se oko mene desava... Mrzim svoj zivot ! Mrzim sto sam brbljiv i staln o zeznem verovatno jedinu sansu... jer svako ko iskoristi prvu priliku nije dorastao drugoj.. devojka mi je dala drugu sansu jer sam prvu sjebao zestoko... Ja sam pokusao da odrzim vezu i u jednom trenutku rekao sam da me je briga za sve da je ne zelim...to sam uradio jer isam imao pritisak od strane moje porodce, oni mi samo nabijaju pritisak i nekako moram da ispraznim osecanja a tada su me dr*** ceo dan. To mi se stalno desava zato sto se desi takav trenutak u kom je ona bila izuzetno ranjiva i ja sam sve uprskao,tesko je to objasniti. Ovim blogom bi zeleo da se izvinim svima kojima sam ostavio los utisak o sebi... Posebno Ani... njoj cu reci sve jer ona je posebna, izgleda da razume poentu zivota i jako jako je iskrena. Divim joj sei priznajem svidjala mi se... Ne bih voleo opet da je izgubim...
Нема коментара:
Постави коментар